Vreme je za uvođenje procedure prigovora u Zakon o žigu

Srbija predstavlja redak primer jurisdikcije koja ne koristi postupak po prigovoru na prijavu za registraciju žiga kao sredstvo koje bi osiguralo da samo oni znakovi koji ispunjavaju neophodne uslove uživaju zaštitu na osnovu zakona. Dole ćemo opisati pravila postupka po prigovoru, koja u drugim jurisdikcijama imaju dosta zajedničkih karakteristika. Ne čini se da postoje jaki razlozi zbog kojih srpski Zakon o žigovima ne bi trebalo modifikovati u skladu sa ovim pravilima.

Prednosti postupka po prigovoru na prijavu za registraciju žiga

U evropskom kontekstu, postupak po prigovoru na prijavu za registraciju žiga pre svega omogućuje nosiocima žigova i, zavisno od konkretne jurisdikcije, drugih pravno zaštićenih znakova, da u relativno jeftinom i ekspeditivnom postupku spreče registraciju drugog znaka kojim se povređuje ili „razvodnjava“ (engl. dilute) njihovo pravo. U nekim drugim jurisdikcijama, kao što su Sjedinjene Američke Države, krug osoba je još i širi: svako ko može dokazati realan interes da pokrene postupak po prigovoru i mogućnost trpljenja štete može da podnese prigovor.

Državni uredi/agencije sa ovlašćenjem da odobravaju registraciju znakova mogu u teoriji biti brana protiv registracije bilo kog zbunjujuće sličnog znaka ili znaka koji nije podoban za registraciju iz drugih razloga, ali u praksi ovi organi nemaju dovoljno resursa niti interesa uporedivog sa interesom nosioca žiga da pribave dovoljno dokaza kako bi sprečili neopravdane registracije. Kao što je Pretresno i žalbeno veće za odlučivanje o žigovima (TTAB – Trademark Trial and Appeal Board), koje vodi postupke po prigovorima na prijave za registraciju žigova u Sjedinjenim Američkim Državama, naveo u slučaju McDonald’s Corporation v. John L. McClain (1995): “Mi imamo ispred sebe više dokaza o predmetu … nego što bi Ispitivač (engl. Examiner) [koji odlučuje bez privilegije korišćenja dokaza pribavljenih od stranaka] mogao ikada imati”.

Iskustvo pokazuje da se postupak po prigovoru često okonča sporazumom između dve strane postignutim tokom takozvanog perioda “hlađenja” (engl. cooling-off period), ili u okviru drugih faza postupka. Zavisno od jurisdikcije, između trećine i polovine postupaka po prigovoru se okonča na ovaj način. U takvom slučaju, podnosilac prijave za registraciju žiga ili povlači prijavu, ili ograničava spisak roba i usluga za koje je tražio registraciju; ili, prijavilac i podnosilac prigovora dogovore istovremenu upotrebu dva (navodno suprotstavljena) znaka na tržištu.

U literaturi o komparativnim iskustvima ne postoji ništa što bi nagovestilo da se u određenoj jurisdikciji uvođenje postupka po prigovoru pokazalo kao previše naglo ili pogrešno iz nekog drugog razloga. Ako išta, dokazi svedoče o suprotnom. Na primer, od kada je uveden u Francuskoj, 1991. godine, postupak po prigovoru je hvaljen zbog svojih praktičnih prednosti. Kako je zaključio Jérôme Passa, žigovna administracija je oslobođena od obaveze da ispituje postojanje već registrovanih žigova ili drugih zaštićenih znakova koji mogu postojati – što je bio zadatak koji je oduzimao dosta vremena, a u svakom slučaju je često bio uzaludan imajući u vidu mnoštvo takvih ranijih prava. Na drugoj strani, nosioci ranijih prava izbegavaju troškove kojima ih izlažu sudski postupci za poništaj žiga kojim se vrši povreda njihovog prava. Pozitivne ocene preovlađuju i kada je reč o iskustvu sa postupcima po prigovoru u ItalijiAustraliji, i znatnom broju drugih država.

Kao rezime, može se reći da postupak po prigovoru na prijavu za registraciju žiga čini čvršćim znakove koji su odobreni od strane nadležne agencije/ureda za intelektualnu svojinu, a to za posledicu ima manji broj sudskih postupaka koji za predmet imaju poništaj žiga.

U Srbiji, Zavod za intelektualnu svojinu i dalje ispituje postojanje tzv. relativnih razloga za odbijanje registracije. Čini se da je glavni razlog za neuvođenje prigovora u Srbiji bojazan da nosioci žigova nemaju potreban stepen svesti o obavezi zaštite svojih prava i verovanje da je, s obzirom na to, Zavod u boljoj poziciji da zaštiti njihove interese. U meri u kojoj ova zabrinutost proizlazi iz relativno malog broja postupaka, koji su za predmet imali žigove, pred sudovima u Srbiji, ona je prenaglašena. Sudski postupci su skupi i dugo traju; postupak po prigovoru na prijavu za registraciju žiga, tamo gde postoji kao zakonska mogućnost, po pravilu je jeftiniji i odvija se brže. Deluje logično da bi ga nosioci žigova koristili u velikoj meri, pod uslovom da im na raspolaganju stoji mehanizam koji im omogućuje da lako ostvare uvid u nove prijave za registraciju žigova.

Nešto svakako govori činjenica da su tokom poslednje decenije-i-po sve susedne države Srbije – Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Rumunija, Bugarska i Mađarska – uvele u svoje zakonodavstvo mogućnost prigovora na prijavu za registracije žiga. U ovim državama, nadležne agencije/uredi ispituju samo postojanje apsolutnih razloga za odbijanje registracije žiga, dok se relativni razlozi ispituju po prigovoru podnetom od strane nosioca prava.

Postupak po prigovoru na prijavu za registraciju žiga

U praktično svim jurisdikcijama, strana koja ima pravo da pokrene postupak ima na raspolaganju rok od dva ili tri meseca nakon objavljivanja prijave za registraciju žiga da podnese prigovor. Izuzetak predstavljaju Sjedinjene Američke Države, u kojima prvi rok iznosi trideset dana po objavljivanju prijave,s tim da Pretresno i žalbeno veće za odlučivanje o žigovima (TTAB – Trademark Trial and Appeal Board) po pravilu odobrava produženja roka za podnošenje prigovora.

U većini prava, pravo na podnošenje prigovora imaju nosioci registrovanog žiga, ili podnosioci prijave za registraciju, zatim nosioci poznatog žiga, kao i sticaoci isključive licence (osim ako ugovor u licenci to zabranjuje). U nekim evropskim državama (npr. Italija, Makedonija), prigovor mogu podneti i osobe čije ime i prezime, ili lik (engl. image) su istovetni ili slični kao na znaku za koji je podneta prijava za registraciju.

Sjedinjene Američke Države se ovde delimično izdvajaju, utoliko što „pitanje nije da li je podnosilac prigovora nosilac prava na žigu, odnosno da li je ovlašćen da ga registruje, nego samo da li je verovatno da će na neki način biti oštećen ako se podnosiocu prijave registracija odobri“ (McCarthy on Trademarks and Unfair Competition, §20:7). Tako, npr., pravo da podnesu prigovor imaju domaći nosioci isključivog prava na distribuciju stranih proizvoda označenih žigom, kao i vladine agencije, trgovinske asocijacije, pa čak i pojedinci koji se, kao deo javnosti, osećaju moralno povređenima zbog „nemoralnog“ ili “skandaloznog“ karaktera žiga za koji je podneta prijava za registraciju.

U većini evropskih zemalja, osnovi za podnošenje prigovora u dobroj meri se preklapaju sa relativnim razlozima za odbijanje registracije žiga. U skoro svim jurisdikcijama, osnovi uključuju identičnost ili sličnost za koju je verovatno da stvara zabunu između znaka za koji je zatražena registracija žigom i drugog žiga koji je već registrovan, odnosno znaka za koji je ranije podneta prijava za registraciju, za sličnu ili istovetnu robu ili usluge. Po pravilu, identičnost ili sličnost sa poznatim znakom u smislu člana 6bis Pariške konvencije za zaštitu industrijske svojine takođe predstavlja osnov za prigovor. (Intrigantno, u Italiji prigovor na prijavu za registraciju žiga ne može biti podnet po ovom osnovu).

U nekim zakonodavstvima, nosilac čuvenog žiga (tj. „žiga sa reputacijom“, kako ga se naziva u E.U.zakonodavstvu) može podneti prigovor na prijavu za registraciju žiga za različitu robu ili usluge u odnosu na onu zaštićenu čuvenim žigom, ako je verovatno da bi znak za koji je podneta prijava za registraciju „razvodnio“ čuveni žig. Uredba E.U. o komunitarnom žigu (od 26. februara 2009. godine) sadrži ovakvo pravilo, kao i Lanham Act (zakon o žigu) u Sjedinjenim Američkim Državama, Zakon o žigu Republike Hrvatske, i neki drugi zakoni. S druge strane, zakoni o žigovima u nekoliko važnih jurisdikcija – Francuskoj, Italiji, i državama Beneluxa, između ostalih – ne dopuštaju prigovore po ovom osnovu.

Osnovi za podnošenje prigovora su posebno široko postavljani u zakonodavstvima Sjedinjenih Američkih Država i, kada je o Evropi reč, Španije, u kojima prigovor može biti podnet kako na osnovu relativnih, tako i na osnovu apsolutnih razloga za odbijanje registracije žiga. Nepotpuna lista apsolutnih osnova za podnošenje prigovora na prijavu za registraciju žiga uključuje nedostatak distinktivnosti znaka, funkcionalnost, kao i nemoralan ili prevaran karakter znaka.

Nakon što je prigovor podnet, ured koji ga je primio prosleđuje ga podnosiocu prijave za registraciju žiga. Na ovom mestu, prava se razlikuju u zavisnosti od toga da li zakon propisuje samo obavezu podnosioca prijave za registraciju žiga da dostavi odgovor u roku od (obično) 60 dana, ili zakon uz to ovlašćuje organ koji donosi odluku da pozove strane da se nagode, i to kada organ može na osnovu okolnosti slučaja razumno pretpostaviti da je nagodba moguća. Uredba E.U. o komunitarnom žigu pripada potonjoj grupi zakonodavnih akata, zajedno sa zakonodavstvom Beneluxa i italijanskim pravom. Za ovaj “cooling-off” period zakonom je obično propisano da traje dva meseca, uz mogućnost višestrukih produženja roka.

Tamo gde “cooling-off” period nije zakonom predviđen kao formalni deo procedure, ili nije doveo do nagodbe, stranama je dopušteno da u jednom ili, zavisno od zakonodavstva, više navrata podnesu u pisanom obliku argumente i dokaze kojima se osporavaju, ili potvrđuju, navodi iz prigovora. Usmena rasprava po pravilu nije deo postupka po prigovoru. U Sjedinjenim Američkim Državama, TTAB ne održava ročišta na kojima bi svedoci imali priliku da daju iskaz. Što se tiče Uredba o komunitarnom žigu, ona propisuje da se usmena rasprava održava kada Ured E.U. za harmonizaciju unutrašnjeg tržišta (OHIM) to smatra za celishodno. U praksi, OHIM-ovo Odeljenje za prigovore smatra da je procedura u pisanom obliku dovoljna. Praksa na nacionalnom nivou u Evropi takođe uglavnom sledi ovaj pristup.

Ako je žig podnosioca prigovora registrovan pet ili više godina pre objave aktuelne prijave za registraciju žiga, Uredba o komunitarnom žigu i nacionalni zakoni u Evropi ovlašćuju podnosioca prijave za registraciju žiga da zahteva da podnosilac prigovora pruži dokaze da je tokom poslednjih pet godina pre datuma objave prijave stvarno (tj. ne sporadično) koristio svoj žig za robe ili usluge za koje je prigovor podnet, ili, ako to nije bio slučaj, dokaze o opravdanim razlozima za nekorišćenje. (Opravdani razlozi za nekorišćenje mogu da uključe, npr., zabranu izvoza za proizvode na koje je žig stavljen, ili državni monopol koji onemogućava promet konkurentskih proizvoda).

Odluke koje u postupku po prigovoru donose državna tela zadužena za registraciju žigova trebalo bi da uključe obrazloženje, kako bi to omogućilo adekvatnu kontrolu u eventualnoj žalbenoj proceduri. Uredba E.U. o komunitarnom žigu eksplicitno zahteva, u članu 75, da odluke OHIM-a sadrže obrazloženje, i odluke Odeljenja za prigovore obično imaju nekoliko strana. Praksa nacionalnih ureda je po ovom pitanju različita: na jednoj strani, odluke američkog TTAB-a sadrže detaljno obrazloženje, dok na drugoj strani npr. odluke španskog Ureda za patente i žigove sadrže svega nekoliko redova.