Ovogodišnje izdanje Exit festivala, muzičkog događaja koji se tradicionalno održava u Novom Sadu i značajan je u evropskim okvirima, završeno je 14. jula. Prilika je to da se baci pogled na sudske sporove koje je festival u poslednje vreme imao sa kolektivnim organizacijama u Srbiji za ostvarivanje autorskog ili srodnih prava. Kako se ispostavlja, bar jedan takav spor nedavno je okončan, i to u korist strane sutprotstavljene Exitu.

U tom predmetu, SOKOJ, organizacija koja zastupa autore muzike, autore teksta, autore aranžmana muzike, i druge nosioce autorskih prava na muzičkim delima, tužio je udruženje “Exit” (organizatora festivala) zbog neplaćanja naknade za javno izvođenje muzičkih dela na festivalu održanom 2010. godine. “Exit” i SOKOJ su 2007. godine sklopili ugovor kojim je SOKOJ odobrio “Exit”-u javno izvođenje muzičkih dela sa repertoara SOKOJ-a. “Exit” se saglasio da plati, u skladu sa SOKOJ-evom Tarifom, 3 odsto prihoda ostvarenog prodajom karata ako više od 30,000 karata bude prodato – što se i desilo na festivalu 2010. godine. “Exit” je platio deo (oko 5,000 EUR) od ukupne sume koju je SOKOJ tražio, ali ne i ostatak.

U ranijem sličnom predmetu, predstavljanom na ovom blogu, “Exit” se uspešno odbranio od navoda koje je protiv udruženja iznela Organizacija proizvođača fonograma Srbije (O.F.P.S.). Privredni apelacioni sud je u tom predmetu utvrdio da tužilac, O.F.P.S., nije dokazao da je u periodu obuhvaćenom tužbom (2007. i 2008. godina) zaključio sporazume sa odgovarajućim stranim organizacijama za kolektivno ostvarivanje prava, na osnovu kojih bi mogao da ih zastupa i prikuplja naknadu.

U sporu sa SOKOJ-em, “Exit” je pokušao da upotrebi sličan argument: tužilac, kako je naveo “Exit”, nije dokazao da je ovlašćen da ostvaruje pravnu zaštitu u ime stranih autora. Ovaj argument je odbijen dva puta: najpre pred Privrednim sudom u Novom Sadu (predmet br. P 859/2011, presuda od 22. februara 2012.) a potom pred Privrednim apelacionim sudom (predmet br. Pž 4658/12, presuda od 3. aprila 2013).

Bitnu razliku između ovog i prethodnog slučaja (sa O.F.P.S.-om kao tužiocem) čini postojanje i pravni značaj bilateralnih ugovora između srpske organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, s jedne strane, i analogne strane organizacije, s druge strane. U slučaju O.F.P.S.-a, Privredni apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud propustio da utvrdi koji fonogrami su korišćeni na festivalima Exit 2007. i 2008. godine, da li se radilo o domaćim ili stranim fonogramima, i da li je O.F.P.S. imao zaključene bilateralne sporazume sa odgovarajućim stranim organizacijama na osnovu kojih bi O.F.P.S. mogao da ostvaruje pravnu zaštitu u ime stranih nosilaca prava.

U slučaju SOKOJ-a, nasuprot tome, prvostepeni sud je utvrdio da je do jula 2010. godine, kada je održan Exit festival povodom kog je nastao spor, SOKOJ imao zaključena 102 bilateralna ugovora sa stranim organizacijama za kolektivno ostvarivanje prava.

Važnija je, međutim, činjenica da je srpski Zavod za intelektualnu svojinu – zadužen za izdavanje dozvola za rad kolektivnim organizacijama u Srbiji – obnovio dozvolu SOKOJ-a 2010. godine, pre održavanja festivala te godine; nasuprot tome, dozvola za rad koju je Zavod izdao O.F.P.S.–u pre održavanja festivala tokom 2007. i 2008. godine je bila inicijalna, tj neobnavljana dozvola. A razlika u tome da li je dozvola tek izdata, ili je obnovljena, se ispostavila kao ključna.

Kao što je Privredni apelacioni sud istakao u presudi od 2. aprila 2013. godine, član 180 Zakona o autorskom i srodnim pravima sadrži zakonsku pretpostavku kojom je kolektivna organizacija ovlašćena da deluje u ime svih nosilaca autorskog i/ili srodnih prava u svom domenu. Iako član 180 ne reguliše to pitanje eksplicitno, ova pretpostavka se u odnosu na strane nosioce prava primenjuje tek nakon obnove inicijalne dozvole za rad izdate kolektivnoj organizaciji, i Sud je u skladu sa tim i presudio u sličnim predmetima ranije

Ovo praktično znači da fizičko ili pravno lice koje saopštava javnosti stranu muziku, i pritom tvrdi da ne duguje SOKOJ-u nikakvu autorsku naknadu, snosi teret dokazivanja da SOKOJ nije zaključio ugovor sa stranom kolektivnom organizacijom kojim su obuhvaćena i prava autora čije je delo korišćeno. U slučaju druge kolektivne organizacije, O.F.P.S.-a, a prema stanju stvari iz 2007. i 2008. godine, nije se mogla primeniti pretpostavka o postojanju ugovora zaključenih sa stranim kolektivnim organizacijama, i zato je teret dokazivanja (da ugovori jesu zaključeni) bio na O.F.P.S.-u, a ne na „Exit“-u.

Do danas su, od strane Zavoda, obnovljene dozvole za rad kako SOKOJ-a tako i O.F.P.S.-a, tako da onaj ko neovlašćeno koristi muzička dela ili fonograme nakon datuma obnove dozvole snosi teret dokazivanja da dotična kolektivna organizacija nije zaključila bilateralni sporazum sa odgovarajućom kolektivnom organizacijom u inostranstvu.