Državna pomoć Fiatu: dozvoljena ili ne?

Stručnu i poslovnu javnost nedavno je uzburkala vest o potpisivanju Protokola o regulisanju međusobnih odnosa između Republike Srbije i privrednog društva Fiat automobili Srbija. Protokol predviđa da će država pružiti finansijsku podršku Fiatu u ukupnom iznosu od 14 miliona evra (6 miliona evra do kraja 2013. i 8 miliona evra do kraja 2014.) pod uslovom da Fiat u datom periodu otvori određen broj novih radnih mesta, umanji prodajnu cenu novog modela automobila „500L“ Nacionale na domaćem tržištu za 3,000 evra po automobilu i obezbedi da poslovne banke i lizing kuće omoguće finansiranje kupovine tog modela vozila sa godišnjom kamatnom stopom koja neće biti veća od 3% na kredit, odnosno lizing, uzet u evrima. Istovremeno sa potpisivanjem Protokola, a očito radi njegove implementacije, Vlada je usvojila Uredbu o uslovima i načinu podsticanja proizvodnje i prodaje putničkih vozila proizvedenih u Republici Srbiji u 2013. godini, koja je stupila na snagu 23. marta 2013. godine. Uredbom se predviđaju podsticaji za domaće proizvođače putničkih vozila u ukupnom iznosu od oko 6 miliona evra do kraja 2013. godine pod uslovima identičnim onima iz Protokola, s tim što Uredba ne pominje otvaranje novih radnih mesta.

Srpska asocijacija uvoznika automobila i rezervnih delova smatra da država ovom merom favorizuje Fiat kao domaćeg proizvođača putničkih automobila na štetu uvoznika. Sa druge strane, Vlada objašnjava da Fiat dobija podsticaj za otvaranje novih radnih mesta, a da je rukovodstvo Fiata samo donelo odluku da ta sredstva preusmeri na snižavanje cene novog modela 500L. Oglasila se i Evropska Komisija sa stavom da odluka Vlade Srbije nije u skladu sa odredbama o državnoj pomoći iz Prelaznog trgovinskog sporazuma koji je Srbija potpisala sa Evropskom zajednicom.

Ovaj slučaj predstavlja dobru priliku da se razmotri pravni okvir koji reguliše državne intervencije u privredi.

Pravila o državnoj pomoći

Smisao ograničavanja državne pomoći je u očuvanju slobodne konkurencije na tržištu.

Zakon o kontroli državne pomoći definiše državnu pomoč kao „svaki stvarni ili potencijalni javni rashod ili umanjeno ostvarenje javnog prihoda, kojim korisnik državne pomoći stiče povoljniji položaj na tržištu u odnosu na konkurente, čime se narušava ili postoji opasnost od narušavanja konkurencije na tržištu.“ Državna pomoć može imati opšti karakter, ako korisnici nisu unapred poznati, ili individualni karakter, ako je usmerena na unapred poznate korisnike. Državna pomoć koja narušava ili preti da naruši konkurenciju na tržištu je zabranjena, osim ako je Zakonom o kontroli državne pomoći određeno drugačije.

Zakon o kontroli državne pomoći određuje oblike državne pomoći koji se smatraju dozvoljenim i one koji „mogu biti dozvoljeni“. Uredba o pravilima za dodelu državne pomoći dalje razrađuje uslove za ovu potonju kategoriju, u koju spadaju različiti oblici regionalne, sektorske i horizontalne pomoći, kao i de minimis pomoć. Prema Uredbi, horizontalna pomoć radi podsticanja zapošljavanja „lica koje se teže zapošljavaju“, što između ostalog obuhvata lica koja su bila van stalnog radnog odnosa šest meseci ili duže, dozvoljena je pod uslovom da ne prelazi određen iznos obračunat na osnovu bruto troška zarada novozaposlenih.

S obzirom da je Srbija uvoznik putničkih automobila proizvedenih u Evropskoj uniji, u ovom slučaju relevantan je i Prelazni trgovinski sporazum sa Evropskom zajednicom. Sporazum u članu 38 proglašava protivnom Sporazumu svaku državnu pomoć koja narušava ili preti da naruši konkurenciju na tržištu favorizujući pojedine tržišne učesnike ili proizvode, u meri u kojoj tako nešto može imati efekat na trgovinu između Srbije i EU. Srbija se obavezala da u takvim slučajevima državnu pomoć ocenjuje na osnovu kriterijuma sadržanih u pravnim tekovinama EU (član 107 Ugovora o funkcionisanju Evropske Unije sekundarno zakonodavstvo).

Za razliku od propisa EU koji određene vidove pomoći izuzimaju od obaveze prijavljivanja Evropskoj komisiji, srpski propisi ne sadrže grupna izuzeća. Čak i de minimis pomoć podleže prethodnoj kontroli od strane Komisije za zaštitu državne pomoći. U praksi se, međutim, angažman Komisije svodi na ispunjavanje forme jer ova Komisija nije nezavisna javna agencija već komisija Vlade.

Slučaj Fiat

Kao što smo videli, državna pomoć za zapošljavanje može biti dozvoljena ako ispunjava kriterijume propisane Uredbom o pravilima za dodelu državne pomoći. Međutim, daleko je od očiglednog da se planirana pomoć Fiatu može podvesti pod ovu kategoriju. Iako Protokol državnu pomoć uslovljava otvaranjem određenog broja radnih mesta, konkretan iznos pomoći obračunat je u odnosu na broj Fiatovih putničkih vozila proizvedenih u Srbiji koji će se prodavati sa pomenutim popustom od 3,000 evra a ne u odnosu na trošak bruto zarada novozaposlenih. Pritom, Uredba o uslovima i načinu podsticanja proizvodnje i prodaje putničkih vozila proizvedenih u Republici Srbiji u 2013. godini uopšte ne pominje otvaranje novih radnih mesta već podsticaje domaćim proizvođačima putničkih automobila vezuje isključivo zaprodajni popust i obezbeđivanje povoljnih kredita, odnosno lizinga,domaćim kupcima.

Iako Uredba o uslovima i načinu podsticanja proizvodnje i prodaje putničkih vozila proizvedenih u Republici Srbiji u 2013. godinidodelu državne pomoći formalno definišekao šemu, jasno je da tergatira Fiat kao jedinog proizvođač putničkih automobila na teritoriji Srbije. Čak i kada bi u Srbiji bilo više proizvođača putničkih automobila, moralo bi se, pre dodeljivanja ove pomoći, analizirati da li onaograničava ili preti da ograniči konkurenciju tako što domaće proizvođače putničkih automobila dovodi u povoljniji položaj u odnosu na uvoznike, a time indirektno i u odnosu na proizvođače iz Evropske unije.