Sunoko saga se nastavlja: treća sreća za osvajanje tržišta šećera?

16.maja 2016.godine, Komisija za zaštitu konkurencije (“Komisija“) je pokrenula ispitni postupak u vezi sa planiranim preuzimanjem fabrike šećera TE-TO u Senti (čiji je krajnji vlasnik italijansko društvo SFIR SpA) od strane domaćeg šećernog giganta Sunoko-a.

U 2011.godini, Sunoko je pokušao da preuzme Hellenic Sugar Industry, što bi navodno povećalo tržišni udeo Sunoko-a sa 50% na 80%. Najpre, Komisija je zabranila koncentraciju, jer je bila nezadovoljna merama koje je predložio Sunoko. Ipak, nakon rešenja Upravnog suda, kojim su ustanovljeno proceduralni nedostaci u postupku Komisije, Komisija je morala do preispita slučaj. Međutim, Sunoko je povukao zahtev za odobrenje koncetracije, ali je zato podneo novi zahtev, na osnovu novog tenderskog postupka za prodaju Hellenic Sugar-a. Komisija je uslovno odobrila koncentraciju, koja međutim nikad nije bila realizovana.

Srpsko tržište proizvodnje šećera trenutno je visoko koncentrisano kao i pre tri godine, sa samo tri proizvođača: Sunoko (oko 50-60% tržišnog udela), Hellenic Sugar (oko 20-30% tržišnog udela) i TE-TO (oko 20-30% tržišnog udela). Odobrenje koncentracije dovelo bi do postojanja asimetričnog duapola, gde bi Sunoko dominirao tržište, a Hellenic Sugar bio bi jedini konkurent.

U ispitnom postupku, Komisija će ispitati efekte planirane koncentracije na proizvodnju i veloprodaju šećera, kao i moguće prepreke za pristup nekim od relevantnih tržišta. Komisija će takođe proceniti meru u kojoj ukidanje kvota za šećer od strane Evropske Unije, što bi trebalo da se desi u septembru 2017.godine, može povećati izvoz šećera u Srbiju i stoga uticati na konkurentski pritisak na proizvođače šećera.

Moglo bi se očekivati da će Sunoko predložiti mere za uslovno odobrenje koncentracije, kako bi smanjilo zabrinutost Komisije u planiranoj koncentraciji. Predlog mera za uslovno odobrenje koncentracije je i dalje problematično, imajući u vidu da srpsko pravo nema proceduralnog okvira za predlog i ocenu predloženih mera. Naročito, nedostaju pravila o sadržaju i obliku predloga mera, kao i uputstva o kriterijumima za određivanje mera koja bi bila prihvatljiva Komisiji. To dovodi do široke slobode u odlučivanju za Komisiju, i pravnu nesigurnost za stranke u postupku.